|
Sretan ti rođendan Angy <3
"A nocturnal concerto
candlelight whispers me where to go
Hymn of gathering stars as my guide
whilst I wander on this path of the night."
Jak vjetar preletio je preko pustih, vlažnih ulica takvom brzinom da mu je šešir oduvao sa glave. Pogledao je oko sebe i vidio mrak. Noć je već tako daleko odJmakla da se ni ptice ne čuju, samo rijeka -neumorna, hladna, nečista. Čuje kako njeni talasi zapljuskuju obe strane obale, nešto šapuću, nešto što vjetar prenosi dalje na mjesto gdje se čuvaju sve tajne ovog magičnog svijeta. Profesor James Scott te večeri napustio je Beskrajnu biblioteku u ulici Seville, Barlington gardens, nešto poslije ponoći. Prije nego što je krenuo ka mjestu za sastanak, otišao je kući i ostavio deset knjiga za koje je nekako uspio nagovoriti bibliotekarku da mu ih da, skino odijelo i popio plamenviski. Sada kako se približavao ulici Fleet, sve više mu je prijao.
Podigao je pogled sa mokrog tla i ugledao metalni natpis koji je označavao ulicu Fleet, ispod njega stajala je starija gospođa i muškarac.
„Kasnite.“, pogledala je u svoj srebrni džepni sat.
„Ne, došao sam na vrijeme, sat vam žuri.“, odgovorio je samouvjereno.
„Ali to sada nimalo nije važno. Dođite, prošetajmo malo.“ Rekao je to smireno, skoro šaljivo.
„London ni sam nije svjestan koliko priljavštine krije ispod svoje primamljive vanjštine. Najljepša pozornica na svijetu.“, reče muškarac.
„Williame ne liči na tebe da budeš tako poetičan.“, nasmijala se starija žena, dok ih je on pažljivo posmatrao.
„Godine uzimaju maha.“
„Povjerovala bih u to da je rekao bilo ko ko nije ti.“
„Williame, šta vi zapravo želite od mene?“, upita on
„Sve. Ali za početak, povjeriću ti na čuvanje nešto što mi je skoro pa neprocijenjivo, ali ona to nikada ne smije znati.“
Pogledao ga je sa mnogo većim zanimanjem.
„Nju?“
„Da.“, uzvratio sa vragolastim smiješkom.
***
Sa gramofona čuo se glasi Lousia Armstronga, iako je bio u dnevnoj sobi, bio je poprilično glasan pa sam odlučila ustati. Jutro je bio sivo, septembarsko, tipično za London. Kiša je blado padala, a vjetar ju je nemilosrdno bacao po prozorima. Sišla sam u kuhinju u svojim novim, velikim papučama u obliku sove. Bella je već odavno bila za stolom i čitala Dnevni prorok.
„Dobro jutro.“, dala sam joj znak da nije sama.
Promrmljala je nešto nakil i tebi, spustila novine i zagledala se u mene usta punih pahuljica. Nisam mogla da odolim a da se ne nasmijem.
„Dobro, dobro. Nije valjda tako smiješno.“, rekla je nakon što ih je progutala.
Ne znam zašto, ali bio je jedan od mojih trenutaka kada me sve tjera na smijeh.
„D. Jesi svjesna šta je sutra?“
„Prvi dan škole.“
„Zadnja godina i onda...“, teatralno je ustala, “pripremite se za dinamični detektivski duo!“
Obje smo se nasmijale.
„Držaću se ja napitaka. Ti Bells budi detektiv.“
„Šta ćeš danas da radiš?“, ponovo je uzela novine u ruke.
„Ništa posebno, otići do Barta u knjižaru, pa ćemo kasnije u Diagon aleju. Ti?“
„Pa, stric Neil ima neku želju da odemo u neki lunapark. Ali ako želiš možeš s nama.“, pogledala me je svojim krupnim očima, tamnim kao noćno nebo.
„Neka, ne bih da vam uskratim vrijeme za druženje.“ Pomenuti Neil, bio je Bellin stric, pisac i pomalo čudan lik. Njegove knjige često pričaju o dalekim svjetovima, snovima, smrti i sudbini. Iako majstor na papiru, kada je u pitanju stvarni svijet djeluje pomalo izgubljeno.
Obukla sam jednostavnu plavu haljinicu i crveni dugački džemper preko nje, uzela kišobran i izašla na ulicu.
„Dobro jutro Londone.“
„Dobro jutro Dakota.“
„Kako si danas?“
„Vlažno, pun ljudi.“
Bartova knjižara nalazila se na samom kraju ulice Baker. Bart je bio čovjek u svojim kasnim 50-tim, bio je dosta radoznao i najviše od svega je čitao pustolovne romane. Otvorila sam teška drvena vrata i moj ulazak bio je najavljen malim srebrnim zvoncem zakačenim na vrhu. Nekoliko knjiga je u tom trenutku proletjelo pored mene . „Uh, zamalao.“
Pozdravila sam Barta i krenula ka svom najdražem dijelu – mistierija i fantazija. Pažljivo sam razgledala knjige na pretrpanim policama, vrhovima prstiju prelazila preko korica i čitala njihove naslove. Kod jedne od polica bila je postavljena mala stolica da bi bilo lakše dohvatiti najviše knjige, kako sam u tim trenucima odlutala negdje u mislima osjetila sam tup udarac u zglob i naglu gubitak ravnoteže. Nekoliko sekundi kasije osjetila sam nečije ruke oko sebe i zvuk koji knjige prave kada padnu na tlo.
Otvorila sam oči i shvatila da se nalazim u naručju nepoznatog muškarca, te da se on jedom rukom pridržava za police.
„Hvala vam.“
„Nema na čemu. Nisi se uplašila mnogo?“
Nasmijala sam se poluglasno. „Ovakve stvari se meni dešavaju češće nego što možete zamisliti.“
Pomogla sam mu da vratimo stvari na mjesto i nasumice izukla prvu knjigu koja mi je pala pod ruku. Izvinula sam se i Bartu zbog nespretnosti, te izašla. Napiravila sam samo par koraka prije nego što me sovin krik primorao da stanem. Pogledala sam ka nebu i vidjela crnu sovu kako mi se približava. Iz kljuna je ispustila pismo i nastavila let. Uspjela sam da ga uhvatim i na poleđini ugledala dobro poznati rukopis. Otvorila sam ga što sam brže mogla. Pisalo je:
Draga Kota,
Dan je pomalo hladan, pa sam odlučila da ti napišem još jedno pismo. Nedostaješ mi jer se nismo vidjele čitavo ljeto. Odmor sa Potterovima se bliži kraju. Nisu tako loši, čak štaviše rekla bih da mi počinjaju biti dragi. Nego, sutra opet veliki susreti na Kings Crossu. Ne znam za tebe, ali ja se veselim. Pomalo mi nedostaje škola, dugi razgovori u WC-u plačljive Myrtle, metlboj... Bila sam u sirotištu prošli mjesec. Nije se toliko toga izvana promijenilo, ali skoro svi su otišli, porasli. Možeš li vjerovati da sam pomalo sentimentalna, ali pitam se kako im je. Ali dosta o tome. Vidimo se uskoro.
Volim te, Lizzie.
|
